Osvrt na novosti iz regiona, tekst i fotografije Mr Violeta Santrač

Violeta Santrač

„Dole visoka entropija!“ – sjećam se kako govori profesor Popesković. Poštovani profesor biologije koji je u starosti shvatio objašnjiv uzrok nečega što danas potresa pčelarsku javnost u priči sa hidroksi metil furfuralom, HMF-om, nije ništa drugo no visok stepen neuređenosti sistema. Nekoliko desetaka dana unazad intrigantna priča o ulozi i nalazu HMF u hrani za pčele, još jednom potvrđuje činjenicu da je sve u ovim prostorima stvar visoke entropije i senzacionalizma iza kojeg u glavnom stoji uvjek nemoć iz neznanja ili ne htijenja.

Strpljivo sam čekala dovoljno dugo da vidim da li će prominentni ljudi iz pčelarske struke iz BiH ili regiona pokušati obrazložiti ili bar dati znak da su u toku zbivanja sa pričom oko HMF koju su opet pokrenuli slovenski pčelari za što im hvala. Bar preko pčelarskih web stranica koje su baš posjećene da se nešto kaže. Smisao pčelarskog udruživanja i informisanja jeste u onom što ti ljudi udružujući se dobivaju kao korisnu informaciju. Znam da je danas teški hodati po tankoj liniji kolegijalne lojalnosti i pčelarske časti i da će ovaj tekst mnoge nervirati ali eto imam potrebu komentarisati. Elegantnije je pisati blogove, forume, birati teme u struci i van nje, biti elokventan i držati edukativna predavanjima po kino dvoranama i restoranskim holovima, podučavati pčelare sa oslabljenim vidom da mikroskopiraju, nego reći nešto što mnogima neće sjesti u uho obzirom na novosti o HMF rezidua u hrani za pčele.

Hvala dr Maji Ivani Smodiš Škerl na njenom radu na dokazu HMF i opservaciji da nije sve tako jednostavno shvatljivo kada su vitalnost i zdravlje pčele u pitanju. Nemogu se za svako uginuće zajednice u ovo doba godine proglasiti krivim nozemoza, virusi, varoa, klima. Baveći se patologijpm pčela to mi je puno puta bilo jasno ali obješnjenja nisam imala više puta nego što sam to sebi htjela priznati.

U intenzivnoj pčelarskoj proizvodnji pčele se i prihranjuju i hrane najrazličitijim pripravcima što je novost samo za one koji se ne bave pčelarstvom. Oni koji danas pčelare ako ne nomade ili ne prihranjuju zajednice, a nisu u nekakvom pčelarskom raju i smješteni su u osrednje dobrom pčelarskom resursu, teško da će imati koji kilogram meda za prodaju. To mi je postalo jasno jer i sama kao mali pčelar (još uvjek jako loš) znam da se moje uporno insistiranje da ne želim niti prihranjivati pčele niti ih seliti okolo (kako bih zaista vrcala med a ne „šećerni med“) nije isplatilo. Dvije prethodne godine za redom nisam vrcala ništa meda (pčelinjak sa sedam zajednica selo Milosavci, opština Laktaši). Treće godine sam selila zajednice, prihranjivala sirupom iz Kozarske Dubice (pogledajte nalaz o rezultatima ispitivanja kvaliteta tog sirupa u slikama koje prate tekst), pogačama raznih proizvođača.., pčele su bile naizgled vitalnije ali med nije ukusom bio ni blizu medova koje sam imala ranijih proizvodnih godina. Subjektivno i sa predumišljajem ali tako je. Nekako sam znala da je u medu kojeg sam vrcala sigurno bilo i onog ne iz nektara nego iz sirupa kojim sam prihranjivala zajednice u nazovimo to „bespašnom periodu“.  Kvalitet i razliku meda i ovako dobijemog „ šećernog meda“ danas je teško i skupo dokazati. To nije moguće znati iz rezultata običnih laboratorija za kontrolu meda; ovako ugrađen šećer u medu dokazuje se metodama koje se ne rade u javno zdravstvenim ustanovama u regionu. Za dokaz kategorije „ šećerni med“ je potrebno koristiti metod sa radioaktivno obilježenim atomima ugljika kako bi se sa sigurnošću odredilo porijeklo tj. izvor šećera u medu korištenjem sofisticiranih aparata EA/IRMS.

Onome ko je sluša o ili čitao o radovima profesora Kralsheima  i Brodschneidera jasno je da pčele hranjene sirupom i u doba kada su im i nektarski resursi dostupni rado odlaze do hranilice kupeći šećerni sirup od tamo, prerađujući ga i odlažući na isto mjesto na kojem to rade i sa unesenim nektarom ili medljikom. Profesor Janko Božić je to u jednom svom izlaganju u Splitu na Dalmatini jako lijepo pokazao i objasnio ponašanje pčela kada im se izvor hrane nalazi u samoj košnici.

Da, hrane se pčele već godinama no niko od struke i zakonodavaca nije se upitao čime, kako i gdje se taj proizvod proizvede, zapakuje, skladišti. Kako se deklariše proizvod koji se koristi u ishrani pčela? Oni koji se malo bolje razumiju u ekonomiku pčelarske proizvodnje znaće da je proizvodnja i prodaja hrane za pčele vrlo isplativ posao. Zahtjevi kvalitet ulazne sirovine kao ni bilo kakav standard kvaliteta gotovog proizvoda ne postoje u pisanoj formi. Uzmimo npr. šećerne pogače: prodaju se deklarisane kao osnovne, stimulativne ili čak kao ljekovite sa dodatkom nozecida! Hrana za pčele, koliko da se to ne oglašava javno, jedan je od uspješnijih izvoznih proizvoda iz BiH. Mnogo je onih kojima je to postalo jasno te je u porastu broj pogona za proizvodnju hrane za pčele. Lako je bilo naći pogače proizvedene npr. u BiH na nekoliko recimo, hvarskih pčelinjaka i još lakše pronaći razloge tog toka trgovine. Unosna trgovina koja ne obavezuje standardom kvaliteta proizvoda. Jednom prilikom srela sam i upoznala poznatog proizvođača pogača iz Ugljevika i saznala od njega da bi on“rado volio da ima neke standarde kvaliteta ali da oni nisu propisani i da ga njemu to niko nije tražio“ te „da je dovodio on mnoge stručnjake u svoj pogon i na predavanja namjenjena promovisanju ishrane pčela“.

Različite tehnologije u izradi hrane za pčele uglavnom su proizvođačka tajna i vrlo je teško i na jednoj od njih u različito opisanim deklaracijama naći šta jer zapravo tačan sastav pogače. Mnogi primjeri takvih proizvoda organoleptički na prvi pogled nebi prošli nikakvu kontrolu kvaliteta, ali to nije ni bilo bitno jer se za pomenute pogače ili šećerne sirupe nije ni zahtjevao nikakav definisan kvalitet.

Tražeći način da nekako izađemo u susret proizvođačima pogača koji su htjeli ozbiljno ući u ovaj posao postali smo svjesni da u Republici Srpskoj (vjerovatno i u cijeloj BiH), ne postoji ni jedan propis koji definiše hranu za pčele kao „ stočnu hranu“. Praktično, ova hraniva za pčele morala bi biti regulisana Pravilnikom o kvalitetu stočne hrane, no on ni u jednoj riječi nije pomenuo ishranu pčela i potrebu fizičko hemijske ili mikrobiološke ispravnosti takvih hraniva. O reziduama u takvoj hrani da se i ne govori. Misleći kako možda BiH i nije savršeno pravno organizovana država u oblasti veterinarskog zakonodavstva i da je neko napravio propust i preskočio taj propis o hranivima za pčele, potražila sam mišljenje kolegaiz nekih regionalnih veterinarskih instituta u Srbiji, no i oni su mi rekli kako ne postoji ni njedan propis kojim se reguliše hemijska ili mikrobiološka ispravnost šećernih pogača niti sirupa koji se koriste u ishrani pčela. U razgovorima sa hrvatskim pčelarima i prodavcima pogača na nekim sajamskim štandovima postalo mi je jasno da ni u toj zemlji nije baš sve opisano. Sloveniju ne mogu pomenuti jer se ona u svakom slučaju može pozvati na neku od EU direktiva, ali mi je iz skorašnjih dešavanja jasno da ni kod njih do sada nije bilo nekih velikih intervencija u zakonu koji reguliše veterinarsku kontrolu proizvoda za ishranu pčela. Pouzdano znam jer sam se interesovala da se naprimjer za proizvodnju i kvalitet šećernog npr. sirupa i pogača Apinvert, Apifonda u Njemačkoj zakonom propisano brine ministrstvo zdravlja. Vrlo im je bitna i mikrobiološka stabilnost ovih proizvoda.

Začuđuje kako nešto što se koristi kao hrana za životinje koje daju proizvod za ishranu ljudi nije bilo predmet sistemske kontrole. O uticaju eventualnih štetnih materija u hrani koja se dodaje pčelama nije bilo razmišljanja. Nije se mislilo ni na HMF u sirupu ili pogači što je i što čudno znajući kako se različitim tehnološkim procesima dobijanja sirupa i pogača mogu desiti mnogi štetni hemijski procesi koji utiču na vrijednosti,pH, sadržaja redukujućih šećera i HMF.

Nekoliko zainteresovanih u Veterinarskom Institutu Republike Srpske „Dr Vaso Butozan“ Banja Luka, svako u svojoj oblasti pokušao je naći način kako biti od koristi proizvođačima hrane za pčele. Bilo je to otprilike prije četiri godine baš kada se pčelarska zadruga Žalfija obratila veterinarskom Institutu za pomoć oko potrebe kontrole njihovih proizvoda. Tada samo se prvi put suočili sa nemogućnošću prihvatanja postojećeg „načina“ kotrola hrane za pčele: Bilo je teško odbiti zahtjev proizvođača a još teže smisliti šta pregledati u pogači ili sirupu jer oni nisu više samo smjesa šećera i vode da bi se tretirali po pravilniku o mikrobiološkoj ispravnosti nairnica (namjenjeno kontroli kvaliteta namirnica). Kao pomoć u iznalaženju načina rada zatražili smo njihovu orginalnu proizvođačku proceduru kako bi vidjeli šta sve od sastojaka ulazi u sastav pogače i tako preporučili neki broj fizičko hemijskih i mikrobioloških pretraga koji bi njima pomogao u plasmanu njihovog proizvoda. Kako bi izbjegli mogućnost prenosa uzročnika američke truleži preko pogača (znajući da je u njih zbog boljeg emulgovanja moguće dodati med) uveli smo obaveznu kontrolu, po metodi po kojoj na isti način dokazujemo rane infekcije američkom gnjiloćom na pčelinjacima. Ponašali smo se na načina da smo isto tretirali 5 grama pogače ili sirupa kao i 5 grama meda uzetog iz plodišta za dokaz najnižih kontaminacija meda sporama Paenibacilis larvae. Mislili smo da je bolje kontrolisati nešto što predstavlja rizik unošenja patogena bez obzira koliko on mali bio, nego se ponašati kao da taj rizik uopšte ne postoji. Za mnoge mikrobiologe bilo bi interesantnio vidjeti šta se sve moglo vidjeti na hranjivi pločama zasijanim ovako priopremljenim uzorcima hrane za pčele.

Na ovaj način su na nekim proizvođačkim pogonima koji su to htjeli, ali nisu i morali, postojale redovne kontrle proizvodnje, tako što su se uzorci po nekom „ osmišljenom“ protokolu kontrolisali a dostavljali su se od strane proizvođača a ponekad i od strane veterinarske inspekcije. Nepotpuno ali je ipak postojao nekakav kontrolni pristup. Tako smo radili i radimo i u ovo vrijeme. Ne znam kakva su  novija iskustva drugih laboratorija u načinu njihove kontrole hrane za pčele ali bi ih sigurno rado čula.

Vratću se na priču o HMF: Ovaj neželjen proizvod, aldehid nastao hemijskom pretvorbom šećera, nalazi se ne samo u medu nego i u mnogim životnim namirnicama kao što su recimo, dugo i nepravilno proizvedeni i skladišteni džemovi, sokovi, medovi, i neki proizvodi konditorske industrije. Pogledati internetske resurse! Koliko su jasni propisi koji određuju maksimalno dozvoljenu granicu za ove proizvode ne znam. Koliko i kako se ti proizvodi kontrolišu ne znam. Da li je neko od ljudi dokazano otrovan, oboleo od HMF takođe ne znam.

Gledajući izvještaj o pregledu uzoraka pogača koje je uradila slovenačka laboratorija u svom obavještenju za javnost 4.04.2013, vidi se da HMF u tim nalazima bože biti i 17 puta viši od propisanih limta HMF za med! A to i jeste problem: propisanog za med! Jer štetna koncentracija HMF za pčele iako opisana u raznim literaturama istoka i zapada nije prihvaćena kao standard koji se odnosi na hranu za pčele.

Da, svakako je štetno imati 690 mg/kg HMF u pogači! Pčele to sigurno ne žele i ne trebaju unijeti u organizam kako bi se on poslije toga ili intoksicirao ili oslabio na dejstvo drugih stresora. Koliko dugo one mogu tolerisati takve količine i kako se tako unijeti HMF eliminiše ili odloži u rezerve meda hranjenih zajednica? Kakva je farmakodinamika HMF u organizmu pčele? To bi bilo dobro znati. Eksperimentalno se na pčelinjim zajednicama ili kavezima mogu dobiti raličiti rezultati ali uvjek ostaje da su rezultati dobiveni laboratorijski samo dio istine o onome što želimo vidjeti prateći prirodno organizovanu zajednicu bez ljudske intervencije.

Hrana je lijek, rekle bi pčele danas, ali samo kada ona dolazi iz prirode a ne iz pčelareve hranilice. I samo na prirodno očuvanim resursima. Dobrobit pčele za razliku od drugih vrsta životinja koje je čovjek “domestificirao “ nije prepoznata od strane OIE, međunarodne organizacije za zdravlje životinja te su onda i ovakvi incidenti objašnjivi. Dobrobit životinja zajedno sa zaštitom zdravlja životinja i zaštitom javnog zdravlja čini suštinu veterinarske djelatnosti u svijetu.

Priča o HMF je dobra jer će pokrenuti mnoge da razmišljaju i ponešto mjenjaju.

Ostaje još samo bitno pitanje: šta je to onda med? Nedostatak prirodnih resursa mjenja suštinu definicije.

DVA ili Dole Visoka Entropija u pčelarstvu, takođe.

Slika : Nešto o kvalitetu pogače se može reći već i samim organoleptičkim pregledom

Patomorgološka sekcija pčele

HMF Apifrukta sirup