Marko Jović

Pčelari s podmajevičkih strana

Marko Jović

On je pčelar u srcu i duši. Istinski zaljubljenik u svoje pčele i pčelinjak. Njegov pradjed Gavro je bio ugledni pčelar, otac Cviko takođe. Porodična tradicija se itekako čuva. Predsjednik je Sekcije pčelara koja djeluje u okviru Udruženja poljoprivrednih proizvođača „Agromajevica” iz Lopara. Dobrovoljni je davalac krvi. Četrdeset puta je  dao dragocjenu tečnost da bi nekome spasio život.

O Marku Joviću iz podmajevičkog sela Tobut je riječ.

Ovaj uzorni pčelar o svom „stadu”, koje broji 50-tak pčelinjih društava,  priča sa velikim zadovoljstvom. Jer, po njegovim riječima pčele su pametne. S njima ne može svako da se druži. One vole ljude plemenite duše. Odbojne su prema drskim i nemarnim ljudima. Kao i svi drugi pčelari, u svom poslu nalazi ekonomski interes, ali ima u njemu i mnogo ljubavi. To je posao koji ispunjava dušu.

– Moji preci su donosili rojeve pčela iz šume. Pronalazili su ih dubovima bukvi i hrastova. Pamtim da je bilo i po dvadesetak takvih pčelinjih društava. Bio je to veoma primitivan način pčelarenja. Ja sam se ovom poslu posvetio na sasvim drugi način. Pratim savremene tehnologije pčelarenja i uspješno ih primjenjujem na svom pčelinjaku. Čitam stručnu literaturu i posjećujem predavanja naših najpoznatijih univerzitetskih profesora kao što su Mića Mladenović, Zoran Stanimirović, Goran Mirjanić i drugi. Koliko god čovjek ovladao apitehnikom, od njih uvijek može čuti dobar savjet – priča Marko Jović iz sela Tobuta.

Interesovali smo se kako je ovaj zaljubljenik u pčelarstvo počeo da se bavi ovim poslom.

– Kada sam bio osmi razred osnovne škole zaustavio sam jedan roj i smjestio ga u košnicu. Desilo se to sasvim slučajno. Od tog roja vremenom sam stvorio pčelinjak od devet košnica vrškara. Ali, kada sam bio treći razred srednje škole, na moju žalost, sve moje pčele su stradale. Vjerovatno ih je uništila varoa jer tada nisam ni znao šta je to, a pogotovu nisam znao kako da se borim protiv tog zla. Nastupila je višegodišnja pauza, a onda sam se 1993. godine najozbiljnije prihvatio pčelarskog posla. Pa tako sve do današnjih dana. Nadam se da nikada neću napustiti taj lijepi posao. Sve dok se budem mogao kretati – pčelariću. Pa i kada budem sa štapom išao. Inače, pčelarim sa Dadan – Blatovim košnicama sa osam ramova. To su mi najdraže košnice. U poslu mi veliku pomoć i podršku pružaju supruga Borka i sin Cviko.

Ima još jedna zanimljivost vezana za ovog uglednog pelara. Već pet godina on redovno odlazi u manastir Tronoša kod Loznice, gdje je Vuk Karadžić učio prva slova. U toj bogomolji tradicionalno se na Veliku srijedu prave ogromne svijeće od voska koji pčelari daruju za ovu priliku. One se nose u manastir i pale na Veliki četvrtak uz vjerski obred. Marko Jović ne odlazi u manastir Tronošu praznih ruku. Redovno ponese pet do osam kilograma kvalitetnog voska i uključuje se u taj vjerski obred. Kaže da će tako raditi i ubuduće. Sada su počeli da se javljaju još neki pčelari iz podmajevičkog kraja, koji su spremni darovati vosak, pa vjeruje da će sljedeći put, kada pođe u manastir Tronošu, ponijeti najmanje 15 kilograma voska.

Predsjednik pčelara loparskog kraja je upravo čovjek plemenite duše, baš onaj tip čovjeka kakvog pčele vole.