Higijenske pojilice

Piše: Sulejman Alijagić,  predsjednik Saveza pčelara Unsko-Sanskog kantona

preuzeto iz beogradskog “Pčelara”

Higijenske pojilice

Priroda i njeni zakoni nam moraju biti vodič – kako u životu, tako i većini pčelarskih radova. Ne smijemo raditi protiv prirode, jer time radimo protiv sebe.

Pčelinje zajednice su se milionima godina održale u prirodi, pa i mi pčelari moramo učiti i poštovati određene zakonitosti prirode.

U pčelarskoj literaturi se može pročitati da tokom zime i proljeća treba odraditi određene pčelarske radnje na vrijeme.

Proljećni period sa sobom nosi određene probleme, pa zajednice koje nisu pravilno uzimljene, na vrijeme i sa kvalitetnom hranom, dovoljnim količinama perge, jakim i zdravim pčelinjim zajednicama, sad u proljeće, ukoliko nema unosa polenovog praha od ranih proljetnica, teško izdrže ovaj period smjene zimskih i ljetnih pčela. Veoma važna radnja na našim pčelinjacima je pravovremeno postavljanje pojilica. Danas se korisate razne vrste pojila. Nije problem šarolikog načina, izgleda i metoda pojilica, koliko je važno da se na vrijeme postave. Ipak se preporučuju higijenske pojilice. Pčele kao i sva druga živa bića, imaju potrebu za vodom, a to se posebno odražava u proljeće i tokom ljeta, pa i do kasne jeseni. Postavlja se pitanje kada je pravi momenat za postavljanje pojilica.

To zavisi od više faktora, prije svega od nadmorske visine na kojoj je pčelinjak smješten. Ali, i od početka unosa polenovog praha i nektara, jer je to siguran znak da je krenulo leglo, a samim tim i veća potreba pčela za vodom. Priroda je najbolji sat i pokazatelj svih radova na pčelinjacima, pa tako i vremena postavljanja pojilica. Negdje je to kraj, a negdje polovina februara ili kraj marta. Ukoliko iz bilo kog razloga ne postavimo pojilice na vrijeme, javlja se problem da za tu sezonu pčele “namamimo” da dolaze na pojila koja postavimo, jer su već u prirodi pronašle sebi vodu. Naravno, nije nam svejedno sa kakvog pojila pčele donose vodu u naše košnice, jer se sa vodom mogu unijeti određeni agensi koji mogu izazvati bolesti pčela. U literaturi se spominje da je dobro u vodu, posebno u tom periodu, doliti 0,5 odsto soli. Ja na svom pčelinjaku nikada to ne radim, iz prostog razloga što se držim prirodnih zakona, jer se pčela milionima godina održala bez donošenja soli ili nekih drugih dodataka.

Jaka pčelinja zajednica dnevno tokom vrućih dana ima potrebu za oko 0,5 litara vode. Važno je naglasiti da, bez obzira o kom tipu pojila se radi, u njima mora stalno da bude vode.

Ukoliko se desi, iz bilo kod razloga, da u pojilicama nestane vode i par dana pčele budu bez nje, one će pronaći drugi izvor ili pojilište i za tu godinu smo ih najvjerovatnije izgubili sa naših pojila, bila ona higijenska ili nehigijenska.

Ja na svom pčelinjaku koristim higijenska pojila koja se mogu vidjeti na priloženim slikama i na taj način čuvam svoje pčele od prevelikog umora, ako bi letjele u potrazi za vodom u prirodi. Smanjujem i mogućnost prenošenja uzročnika bolesti iz nekvalitetne i kontaminirane vode (posebno nozemoze, tog, kako je neki nazivaju “tihog ubice” pčelinjih društava, koji se pokaže kada  najmanje možemo uticati na nju, a to je zimski i rani proljećni period, posebno ukoliko pčele ne mogu da obave pročisni let). Od kada koristim ove pojlice, u košnici nemam znakova nozemoze, pogotovu u zimskom i proljećnom periodu. Nadam se da se najveći broj pčelara pridržava ovih pravilnosti i vodi brigu kao o pojilicama tako i ostalim pčelarskim radovima tokom sezone.