Stiže zima

Drugi pišu, Dejan Kreculj, “Poljoprivrednik”

Stiže zima

Kada se pčelinja zajednica priprema za nastupajuće zimovanje, briga pčelara je, između ostalog, da je obezbijeđena i dovoljnom količinom hrane. Ali, osim na količinu, potrebno je obratiti pažnju i na njen kvalitet, jer nije sve što se nađe u ćelijama saća podjednako dobro. Med od medljike ili medne rose je takva materija.

Medljika je slatka materija koja se pojavljuje periodično na lišću nekih biljaka, najčešće na jeli, boru, smreki, vrbi, hrastu, pitomom kestenu i drugom zimzelenom i listopadnom drveću. Visok sadržaj mineralnih materija, kojih je pet do devet puta više nego u nektarskom medu, čini ovaj med pogubnim za zimovanje, jer se kao nesvarljive nagomilavaju za vrijeme  neizletnih dana. Još 1930. godine Kosta Pčelarević pisao je da med od medljike nije dobar, na ukus je opor i zatvorene je boje.  “Za pčele nije dobar jer na njemu vrlo rđavo prezime, a izgleda da ga ni za ishranu ne upotrebljavaju. Često se nađe u proljeće da su pčele utrošile sav proljetni med, koji se obično nalazi u gornjim dijelovima saća, dok medljika u nižim slojevima ostaje nedirnuta, nju docnije utroše, sigurno odrasle pčele, za svoju ishranu. Poklopci na saću koje je s medljikom poznaju se po tome što su zatvorene boje i nisu od čistog voska već od neke druge smjese.”

Proljećni medljikovac se uglavnom ne primjećuje, jer najčešće ima svjetliju boju, pa se za vrijeme unosa nektara miješa. Ali docnije, od porijekla, sastava i količine medljikovca u pčelinjem društvu bitno zavisi uspješnost njegovog prezimljavanja. Medljikovac sa vrba i bukvi poguban je jer vrlo brzo kristališe. Nepogodnost medljikovca za zimovanje podstiče i prisustvo određenih materija toksičnih za pčele koje se zbog nemogućnosti pročisnih izleta tokim zime nagomilavaju izazivajući zapaljenje sluznice crijevnog trakta  što kao posljedicu ima dijareju i dobro okruženje za bujanje uvijek prisutnih spora nozeme. Košnica posvuda zaprljana, pčele naduvenog zadka, uznemirenost, slabljenje društva, manja ili veća uginuća, pa i same matice, sumorna je slika takvih zajednica.

Najjednostavniji način utvrđivanja prisustva ovakvog meda u saću košnice jeste ako se palidrvce zavuče  u poklopljenu ćeliju i izvuče. Zbog većeg sadržaja dekstrina i drugih materija takav med ima najmanje dva do tri puta veću rastegljivost. I pored iskustva, procjenjivanje po ukusu ili nepoklopljenosti ćelija nepouzdano je, pa stoga treba primijeniti jedan od sljedećih načina.

Uzorak sumnjivog meda se rastvori u destilovanoj vodi u odnosu 1:1 i tom rastvoru doda šest dijelova devedesetšestprocentnog alkohola. Ako se sadržaj pri mućkanju zamuti, to je znak prisustva medljikovca. Drugi način je da se u epruveti rastvori dio meda u destilovanoj vodi, u istom odnosu kao u prvom načinu, ali se dodaju dva dijela krečne vode. Sadržaj se zagrije do vrenja i ako u ispitivanom uzorku ima medljikovca, rastvor će potamniti uz građenje taloga. I ovdje je veća zamućenost  znak veće količine medljikovca.

Za pčele loš, ovaj med je odličan za ljudsku ishranu. Kao i cvjetni, razlikuje se po kvalitetu, boji, ukusu, vremenu kristalizacije i drugim osobinama. Hrastov medljikovac je gust, lepljiv, tamnocrvene boje koja skoro prelazi u crnu. Ne kristališe tako brzo, nema izražen miris, a ukus je jak i specifičan, pomalo nalik karamelu, ali ga ne treba miješati s pregrijanim medom. Sadrži dosta mineralnih materija. Jelov medljikovac je tamnozelene boje, ka crnoj. Nema izražen miris, prijatnog je ukusa i vrlo cijenjen. Sve vrste medljikovca imaju jaka antiseptička i protivupalna  svojstva i pomažu u liječenju bolesti disajnih puteva i organa za mokrenje. Prisustvo smolastih materija daje  mu purgativna svojstva i umirujuće dejstvo na upalu crijeva. Korisne su kod anemije.