Božo Kakuća

Iz mog ugla: Božo KAKUĆA, član Upravnog odbora Saveza udruženja pčelara Republike Srpske iz Višegrada

Božo Kakuća

Podrška pčelarskoj proizvodnji u vidu novčanih podsticaja dočekana je sa oduševljenjem, jer ona pomaže konkurentnosti domaće poljoprivredne proizvodnje.

Međutim, ta radost nije dugo trajala. Svima koji su registrovali poljoprivredno gazdinstvo, onemogućeno je ovjeravanje zdravstvenih knjižica preko zavoda za  zapošljavanja. Neki su se odmah odjavili i kao nosioce gazdinstva naveli uglavnom  one koji zdravstveno osiguranje ostvaruju po nekom drugom osnovu (zaposleni,  penzioneri i dr.).

Pokušao sam  pokrenuti ovo pitanje i na Upravnom odboru Saveza, ali mislim da njegov značaj nije dovoljno sagledan. Pitanje osiguranja, ne samo pčelara, nego i drugih poljoprivrednih proizvođaća je od životnog značaja za njih i u narednom periodu će biti neophodno izvršiti temeljitu analizu efekata, kako uloženih sredstava  u podsticaje, tako i uticaja, mislim neodgovornog odnosa prema pitanju osiguranja poljoprivrednika. Sigurno je da jedan broj poljoprivrednika može da izdvaja sredstva za uplatu potrebnih doprinosa, ali smatram da je većina njih, koji su ostvarili pravo na podsticaje, još uvijek daleko od toga.

Pčelar sa 50 košnica koji stacionarno pčelari, sa prinosom od oko 10 kg. meda po košnici, teoretski može prehraniti porodicu, ali praktično je u ovim uslovima nemoguće da redovno uplačuje i doprinose za penziono-invalidsko i zdravstveno osiguranje. Podsticaj od 300 do 500 konvertibilnih maraka, koliko ovaj pčelar dobije za godinu dana, ma koliko njemu bio značajan,  nije ni blizu toga da od njega napravi ozbiljnog robnog proizvođača, koji  bi postao značajan faktor na tržištu. A on  mora imati minimum egzistencijalne sigurnosti za sebe i svoju porodicu. Često   se  pitamo zašto nam je ovako nepovoljna starosna struktura poljoprivrednika. Ako zanemarimo prirodne faktore koji utiću na proizvodnju, tu je neuređeno i slobodno, a odgovorno mogu reći i kriminalizovano tržište BiH,  pa sve to značajno utiče na sigurnost ovih proizvođaća.

Ukoliko ovaj prilog bar navede na razmišljanje, siguran sam da će ubrzo uslijediti i konkretne aktivnosti na pronalaženju najboljeg modela za prvenstveno zdravstveno, a i penziono-invalidsko  osiguranje poljoprivrednika. Jer, postojeći model sigurno ne odgovara mogućnostima i potrebama poljoprivrednika, kojima je to osnovno i jedino zanimanje. A oni bi trebali biti kičma, pokretačka snaga razvoja domaće proizvodnje.

Država mora daleko više da uradi na uređenju tržišta i zaštiti proizvođača kroz eliminaciju nelojalne konkurencije i slobodno mogu reći kriminala na tržištu hrane, jer on ugrožava zdravlje i živote svih.