Piše: Miloš VUJANOVIĆ, prof.

U okolini Novog Grada

Miloš Vujanović

Razvojni put pčelarstva na prostoru novogradske opštine pratile su sve one karakteristične promjene koje su se inače odrazile na opšte stanje ove ljudske djelatnosti kroz njenu istoriju, od prvobitne primitivne do sadašnje racionalne tehnologije. Znamo da se sigurno i ovdje, kao i kod drugih naroda, susret čovjeka i pčela u prirodi dogodio dosta davno. Međutim, nije nam još uvijek dovoljno poznato kako su naši stari preci pčelarili i sa kakvim su znanjem raspolagali. Znamo iz istorije da se u 18. vijeku, u doba turske vladavine, srpsko stanovništvo doseljavalo u ove krajeve iz stare Srbije, Raške, Kosova, Metohije i Crne Gore. Sa sobom su svakako donijeli i određene navike i saznanja o načinu pčelarenja. Oni su i ovdje od šumskog pčelarenja napravili određene  pčelarenjake kod svojih kuća. Pčele su prenosili iz njihovih prirodnih staništa, šupljih šumskih stabala i drugih mjesta i smještali u izdubljene kamene stjene, na primjer u Udinama, te panjevima, pletarama od slame, pruća i divlje loze koje su ljepili goveđom balegom, a nešto kasnije služili su se i daščarama. Još uvijek se u ponekim brdskim krajevima pčelari ovim vrstama primitivnih košnica sa nepokretnim saćem. Iz ovakvih skučenih staništa pčele su se obično izrojavale tri i više puta u godini a potom su se ujesen odabirala društva za presad i ona koja su ubijali gušenjem u vodi. Tako se zagrijavanjem i cjeđenjem dobivao med, a saće topilo u vosak.

Važno je naglasiti da u to vrijeme nije postojala opasnost od varoe i drugih pčelinjih bolesti pa se takvo primitivno pčelarenje moglo održati.

Dok su u razvijenim zemljama užurbano priticale tehnološke inovacije u svijet pčelarstva, dotle se na ovim prostorima i mnogo šire u tursko doba pčelarilo uobičajenom starom primitivnom tehnologijom.

Učitelji šire pčelarstvo

Tek početkom 20. vijeke u nas se nešto intenzivnije počeo povećavati broj pčelinjaka u seoskim sredinama. Prvi svjetski rat je donio velike neprilike i stradanja skoro u cijelom svijetu, a nadsve i kod nas. Pčelarstvo je i ovoga puta, kao i uvijek u kriznim ljudskim vremenima, doživjelo svoju stagnaciju. Između Prvog i Drugog svjetskog rata ono se postepeno oporavljalo i sve više širilo i razvijalo do određenog nivoa, kada je skoro u svakom seoskom naselju poneko domaćinstvo imalo pod svojim krovom po nekoliko pletara pčelinjih zajednica iz kojih su vadili med i vosak za svoje potrebe. U to vrijeme med i vosak su postali važan artikal u razmjeni robnih vrijednosti pa su tako ušli i u običaj kao veoma cijenjena milošta.

Ugledajući se jedni na druge naši ljudi su sve više povećavali pčelinja društva u svojim selima i prigradskim naseljima, a naročito oko pruge, željezničkih stanica i nešto razvijenim područjima Dobrljina, Lješljana i Blagaja.

Pojavom radničke klase na ovim prostorima i dolazak stranih stručnjakam inžinjera, tehničara, otpravnika vozova, učitelja, sveštenika i drugih iz Austrije, Hrvatske, Slovenije i Srbije znatno je uznapredovao razvojni proces pčelarske aktivnosti u ovom kraju. Oni su donijeli sa sobom i nešto šira pčelarska znanja i navike koje počeli uveliko primjenjivati i ovdje. Tako su se i kod nas pojavile prve košnice sa pokretnim okvirima, što je doprinijelo još ubrzanom napretku i povećanju broja pčelinjih društava  i u pletenim trnkama i u novim drvenim sanducima. Iako još uvijek nije bilo nekih većih pčelinjaka i organizovane proizvodnje i prodaje meda i voska, ipak, neposredno pred Drugi svjetski rat, na ovom prostoru vladao je određen interes za unapređivanje razvoja pčelarstva i proizvodnju pčelinjih proizvoda. Značajnu ulogu u tome odigrali su i neki učitelji koji su došli ovdje iz Srbije u naše prve osnovne škole  što su u to vrijeme izgrađivane. Jedan od njih zaslužuje da se spomene bio je u to vrijeme učitelj i pčelar Branko Čanković. On je radio u Osnovnoj školi u Ravnicama i prenosio u narod svoje znanje iz pčelarske vještine.

Drugi svjetski rat je ovdje bio poguban ne samo za narod, nego između ostalog, i za pčelarstvo. Još jednom se ponovila ona već potvrđena istorijska uslovljenost zajedničke sudbine čovjeka i pčele.

Iskustva iz Rusije

Neposredno poslije Drugog svjetskog rata počeo je dosta spor i dug spontani proces oživljavanja pčelarstva uopšte, pa i ovdje kod nas. Ubrzani poslijeratni razvoj proizvodnih snaga i odnosa sve više je doprinosio stvaranju povoljnih uslova i za unapređenje pčelarstva. U ovu aktivnost uključili su se, pored ostalih, opet najviše prosvjetni radnici koji su obično došli sa strane na rad u našim obnovljenim i izgrađenim osnovnim školama. Među njima se posebno ističe učitelj Tomo Ivičević, koji je došao sa Visa kao prosvjetni kadar na ispomoć u našem kraju. Službovao je u školi u Donjem Vodičevu i po drugim mjestima naše i kostajničke opštine. Bio je poznati pčelarski stručnjak, koji se služio košnicama sa pokretnim okvirima i vodio tečajeve za pčelare.

Sigurno je na ovom našem užem i širem Potkozarskom i Podgrmečkom prostoru postojalo svojevremeno još ovakvih i drugih sličnih pojedinačnih primjera sa kojima nismo dovoljno upoznati pa ih ovom prilikom ne možemo navoditi. Spomenućemo da smo slučajno doznali  za još jedan veoma interesantan život i rad našeg pčelarskog neimara Milana Gačića  iz Podgrmeča. On je u Prvom svjetskom ratu iz austrougarske vojske u kojoj je bio na Karpatima, prešao u srpske dobrovoljačke jedinice, a od 1917. godine našao se sa boljševicima u Oktobarskoj revoluciji. Tako je, sticajem okolnosti, ostao u Rusiji oko 15 godina radeći na raznim poslovima a najviše u jednom gigantskom pčelarskom kolhozu na Kavkazu. Pričao je da je taj pčelinjak bio toliko velik da mu on, za devet godina radeći u njemu  nikad nije sagledao ni početak ni kraj. Po povratku kući u rodno selo Ćele, aktivno je počeo primjenjivati i širiti svoje stečeno pčelarsko znanje i iskustvo. Ubrzo se pročuo kao dobar pčelar i narodni vidar koji je pravio meleme od pčelinjih proizvoda i ljekovitog bilja koje je takođe dobro poznavao. I svemu je bio veoma svestran, pa i kao majstor. Izrađivao je razni pčelarski pribor: sanduke, okvire, drvene vrcaljke, dimilice, sunčani topionik i drugo što je bilo potrebno. Donio je iz Rusije i kalup za satne osnove koje je pomoću surutke od kravljeg mlijeka, izrađivao od domaćeg voska za sebe i druge pčelare koji su koristili njegov ruski tip pološke. Poznavao je i koristio proizvodnju matica, vještačko razrojavanje i druge tehnološke postupke. U međuvremenu aktivno se bavio i medonosnim biljem, a sadio je lipe, trešnje, bagrem i razne voćke. Mnogi ljudi koji i danas pčelare u Podgrmaču naučili su ovu vještinu od Milana. On ih je često nagovarao, obučavao, bodrio i pomagao im. Jedan od takvih njegovih učenika bio je i pčelar Ljuban Umičević, koji je zadržao i nama prenio svoje lijepo sjećanje na ovog vrsnog pčelarskog veterana. Umro je 1966. godine u svojim Ćelama.

Novo vrijeme – nove tehnologije

Razvoj jugoslovenske privrede u drugoj polovini 20. vijeka značajno je uticao i na proces unapređenja pčelarstva u cijeloj državi, pa tako i ovdje u našim uslovima. Povećao se broj pčelara i njihovih, još uvijek, skromnih pčelinjaka stacioniranih na jednom mjestu. Bio je to uglavnom amaterski nivo bavljenja pčelarstvom iz hobija sa slabim izgledima za dopunsko, a još manjim za osnovno zanimanje ljudi. U to vrijeme jedan od pčelara, Drago Babić naš bivši sugrađanin, se u svojoj praksi i po broju društava izdvajao iznad ostalih i naveliko bavio selećim pčelarenjem i proizvodnjom veće količine meda za tržište. Tako se i ovog puta potvrdilo da ovo podneblje ima sve pašne i komunikacijske uslove za obilnu i kvalitetnu pčelarsku proizvodnju. Pored ovakvih privatnih, pojavili su se tada i poneki zadružni i drugi društveni pčelinjaci u našoj zemlji, kao i određene državne ustanove koje su se počele baviti, kao i u ostalom svijetu, istraživačkom i naučno eksperimentalnom pčelarskom problematikom.

Novi splet okolnosti koje su dovele do šireg građanskog rata u Jugoslaviji se veoma nepovoljno odrazilo i na naše pčelarstvo. Zahvaljujući opet, svojoj vitalnosti i tradiciji ono se, kao i u nizu ranijih teških istorijskih prilika, ponovo vratilo u život. Kao i obično, poslije ratnih zbivanja došlo je kod nas do ekspanzije u razvoju pčelarstva. Značajno se povećao broj pčelara i stacioniranih pčelinjaka na nivou dopunskog zanimanja ili tradicionalnom hobiju. Kod nas u Podgrmaču i Potkozarju sada se nalazi, pored dosta manjih i nekoliko srednje jakih pčelinjaka i dobrih pčelara koji su 1997. godine osnovali i svoje društvo pčelara. Ono ima danas na svom novogradnom području preko 200 pčelara i oko 2.500 do 3.000 pčelinjih društava. Međutim, ovdje još uvijek nemamo primjereno izgrađeno pčelarstvo na nivou selećeg i izrazitog profesionalnog zanimanja sa velikim brojem društava.

Bilo bi suvišno sada nabrajati sve naše brojne pčelare i njihove lijepe i savremene pčelinjake na kojim se koristi sva ona tehnologija koja je inače danas prisutna u pčelarstvu Republike Srpske i u svjetskoj naučnoj teoriji i praksi.

Iz “Pčelarskog kalendara”