Med

Iz pera ruskog naučnika G.F.Taranova

Med

Izvrcani med kristalizuje se za dva-tri mjeseca. Pojedini medovi (naprimjer, s usnatica i mahunastih biljaka) dugo se održavaju u tečnom stanju. Med, pak u saću, poklopljen voštanim poklopcima, obično se nalazi duže vrijeme u tečnom stanju. Ipak se on i u saću može kristalisati. Zimi to dovodi do uginuća pčela ili do jakog pogoršanja njihovog zimovanja, a u proljeće – do gubitka šećera (kristale šećera pčele izbacuju iz košnice) i većeg utroška energije pčela na njegovo rastvaranje.

Kristalizacija meda zavisi od toga da li u njemu postoje sitni začeci kristala, koje pčele unose u košnicu. Ovi se kristali formiraju pri isušivanju nektara u cvjetovima za vrijeme sušnih godina. Zbog toga se u sušnim godinama med u košnicama češće kristalizuje, nego u godinama s normalnom vlažnosti.

Prvi kristali obrazuju se na zidovima ćelija, u kojima se isušuju preostale kapljice meda poslije vrcanja.

Kristalizacija meda zavisi i od njegovog hemijskog sastava. Med koji sadrži povišenu količinu glikoze kristališe brže. Povećanje sadržaja fruktoze, dekstrina, rastvorenih bjelančevina, obrnuto, zadržavaju kristalizaciju.

Začetke kristala uvijek je moguće otkriti u potpuno providnom tečnom medu. Ovi kristali služe kao centri, oko kojih se obrazuju drugi kristali, obuhvatajući postepeno svu masu meda.

Centar kristalizacije mogu biti i polenova zrnca, koja se uvijek nalaze u medu. Začeci kristala pri dužem zagrijevanju meda potpuno se rastvaraju. Oslobođenje meda od polenovog zrnaca postiže se njegovom filtracijom i tada se dugo vremena sačuva njegova tečna konzistencija.

Naročito veliku sklonost ka kristalizaciji imaju vrijeskov i eukaliptusov med. Takođe se brzo kristališe med s biljaka krstašica – gorušice, repice, perka i suncokreta (u sušnim godinama).

Med se najbrže kristališe pri temperasturi 13 – 14ºC. Kako sniženje, tako i povećanje temperature zadržava kristalizaciju. Pri niskim temperaturama povećava se lepljivost meda, što zadržava kristalizaciju. Pri temperaturi 27 – 32ºC med većine biljaka ne kristališe se nikako. Boravak meda u dobro utopljenom pčelinjem gnijezdu važan je uslov njegovog očuvanja u tečnom stanju. Oštra smjena toplote i hladnoće u košnici dovodi do značajnog ubrzanja kristalizacije.

Da bi se spriječila kristalizacija meda u saću neophodno je ispuniti sljedeće zahtjeve:

1. Pčelama za zimu ne treba ostavljati vrste meda sklone brzoj kristalizaciji (s vrijeska, perka, gorušice, uljane repice kao i med s pamuka i suncokreta, sa kojih su pčele sakupljale nektar u sušno vrijeme). Ako se takav med može zamijeniti šećerom, onda sredinom zime treba početi sa davanjem pčelama vode ili prihrane tečnim šećernim sirupom.

2. U jesen pčele treba držati u suženom gnijezdu sa saćem, koje pčele gusto pokrivaju, brižljivo ih utopliti, smanjiti leta, držati košnice na mjestu dobro zaštićenom od vjetrova. U takvim slučajevima zalihe meda neće se brzo hladiti pri zahlađenju niti zagrijevati pri otopljenju.

3. Saće s medom, predviđeno za dugotrajno čuvanje, odmah poslije oduzimanja iz košnice neophodno je unijeti u prostorije s postojanom temperaturom, da se ne bi podvrgavalo jakom zagrijevanju danju i hlađenju noću.

Iskorišćavanje saća sa ukristalisanim medom. U proljeće, za vrijeme prvog pregleda pčela, saće sa ukristalisanim medom treba oduzeti iz košnica, zamijeniti ga saćem sa tečnim medom iz zaliha ili šećernim sirupom. Kada otopli i pčele budu dobro letjele, oduzeto saće sa ukristalisanim medom može se dati pčelama. U tom cilju saće se unosi na 24 sata u toplu vlažnu prostoriju. Zatim se otklopi sav med i izvrca sav tečni dio meda. Saće s preostalim kristalima meda u ćelijama unosi se u toplu, vlažnu sobu (32 – 34ºC), ubrizgaju se u ćelije tople kapljice vode i sljedećeg dana stavljaju se u košnice. Pri narednom pregledu saće se ponovo poprska toplom vodom radi rastvaranja preostalih kristala šećera i tako se ponavlja do potpunog rastvaranja svih kristala.