Zapis iz 1906. godine

Košnica

Seoski učitelji su tokom cijelog 20. vijeka bili nosioci naprednih ideja i tehnologija u većini poljoprivrednih grana, pa i u pčelarstvu. Bili su to istinski seoski narodni učitelji, čija se prosvjetiteljska misija nije završavala zvukom školskog zvona koje je označavalo završetak časa u razredu. U jednom obimnom materijalu iz 1906. godine, koji objavljuje “Školski vjesnik” iz Sarajeva, detaljno se opisuje način organizovanja tečajeva za širenje znanja iz oblasti poljoprivrede. Postojao je pedantno urađen raspored gradiva. Njime je predviđeno da se u martu mjesecu obrađuje tema “Proljetni radovi oko pčela”, a u maju “Dobijanje rojeva i meda”. U mjesecu septembru za pčelare je planirana uvijek aktuelna tema “Uzimljavanje pčela” dok je za decembar predviđeno “Građenje košnica i hrana pčela zimi”.

Učitelj St. Majstorović iz sela Dvorova kod Bijeljine piše u “Školskom vjesniku” opširniji tekst pod naslovom “Proširena gospodarstvena nastava u osnovnoj školi”. Po njegovim riječima nedjeljni tečajevi u nekim osnovnim školama “imaju za svrhu, da težaci, upoznaju sve grane racionalne poljoprivrede”. Trajanje tečajeva bilo je neograničeno. O izvođenju nastave i svemu ostalom što je bitno za ovaj vid obrazovanja ljudi na selu seoski narodni učitelji su vodili poseban dnevnik koji  su dostavljali Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Po ovom autoru, nedjeljne tečajeve bili su dužni  pohađati svi oni učenici koji su tri godine ranije završili osnovnu školu, kao i ostali “težaci” sa školskog područja. Ovi tečajevi su uvedeni 1900. godine. Nastava je najčešće izvođena nedjeljom  poslije službe u crkvi, kada su svi seljani na okupu. Predavanja su izvođena u školskoj sobi ili školskom vrtu.

Kako su tadašnji zemljoradnici prihvatali nove napredne pčelarske metode? O tome učitelj iz Dvorova piše:

“Što se tiče dobijanja rojeva i meda novim pčelarskim metodama, to naš težak neće ni da čuje. On još goni po starom. Pčelarstvo slabo napreduje. Čiča Jovo kaže: Kad su naši Glaoci (a to je polje, koje zahvata oko 2.000 jutara) bili pušćani, pa se iz korova ni ček (čovjek) na konju nije vidio, onda je bilo meda u svakoj kući, pa i u panjevima po šumi, a danas, – danas ga nema u svemu selu 20 oka. Nestalo berićeta u svemu. Danas se sve ore, pa na čemu će pčela da zaradi? Ne donosi med pčelar, nego pčela”

Očigledno da je Austro-Ugarska morahija u Bosni i Hercegovini  pokušavala da osavremeni mnoge vidove poljoprivreden proizvodnje, pa i pčelarstvo. Obrazovanju se pridavala dužna pažnja, ali stare navike su se teško mijenjale.

A što se tiče seoskih narodnih učitelja, oni su, nema sumnje, davali značajan doprinos unapređenju pčelarstva.